„Hoćeš da idemo u New York?“ – bilo je to pitanje koje nikad neću zaboraviti.

Dok smo Miro i ja sjedili na kauču i planirali kratko putovanje u neki od europskih gradova, ovo neočekivano pitanje ošinulo me poput adrenalinske bombe. Ispred očiju su mi preletjele sve one situacije u kojima sam to putovanje planirala, ali ga uvijek doživljavala nekako dalekim i ne tako lakim za realizaciju.

I bez da sam ikad nogom kročila u taj grad, znala sam da me za njega veže neka neobična spona, pa čak i ljubav. Ma koga zavaravam, još bolje od ljubavi – zaljubljenost. Razmišljajući često o tom putovanju koje će se desiti tamo jednog dana, često sam se pitala bi li se zaljubljenost pretvorila u ljubav kada bismo se napokon susreli jedan na jedan

New York i ja. 

Ili bi me jednostavno prošlo, okrenula bih se i otišla, ne pamteći ništa više od činjenice da sam tamo bila. 

I uz to, kakav klišej! Kao da nekom kažete da ste zaljubljeni u Georgea Clooneya, ili Clark Gablea. Ok, tko nije? Jer u neka mjesta, kao i u ljude zaljubljeni su svi iz otprilike istih razloga. Teško je dokazati da vam se kod Georgea sviđa nešto toliko posebno što samo vi vidite. Bez brige – to je nemoguće. Ako vidite vi, vide i svi ostali. Tako je to i s New Yorkom – tim gradom klišejom koji je na neki način zbog tolikih zaljubljenika kod ovih drugih postao omražen, a zajedno s njim i svi oni koji ga ludo vole. 

Kako to i priliči situacijama koje u životu dugo čekate, na putu za New York sustigle su nas dvije oluje, beskrajna čekanja u zagrebačkoj i frankfurtskoj zračnoj luci, promjene letova i prevelika količina novca potrošena u duty free dućanima. Moram priznati da je to velikim dijelom i zbog toga što sam oduvijek htjela posjetiti New York u predbožićno vrijeme. Iako Sam u kući 2 sugerira da je to najbolja odluka koju možete donijeti, praksa ipak dokazuje drugačije. 

Ipak, u konačnici, slijećemo u zračnu luku JFK 1:30 ujutro. Na ulazu u Obećanu zemlju nema doslovno nikoga osim putnika iz našega aviona. Nakon osmosatnog kašnjenja izgledamo toliko izmučeni kao da su nas netom oslobodili iz otetog aviona. Za Grad koji nikada ne spava, atmosfera je prilično uspavana. 

Na ulici ne vidim ni jedan žuti taksi. Grad je valjda večeras zaspao. Baš tu jednu večer kad smo mi odlučili doći. Nesnosno je hladno i nemamo pojma kako ćemo doći do hotela. Miro prevrće neku kartu po rukama, a moja osjetila raspoznaju samo hladnoću, umor i neopisivu potrebu da se ponovno spustim u sjedeći položaj. Miro razgovara s nekim ljudima koji tvrde da imaju taksi. Tek po ulasku u automobil, ozbiljno se upitam je li automobil u kojem sjedimo zaista taksi. 

Nisam baš najbolje volje jer sam oduvijek sanjala da ću se čim se spustim na njujorško tlo ukrcati u legendarni žuti taksi. Sad sjedimo u crnom BMW-u oblijepljenom nekim čudnim naljepnicama, a vozi nas muškarac od svojih 30-tak godina koji ne odaje dojam da je baš na ti sa ulicama kojima vozi. Izgleda da smo ipak u taksiju, ali onom koji se tek probija na tržište, čitaj – počinje raspoznavati ulice na ManhattanuPokušavajući mu objasniti da nas odveze do Queensa shvatimo da mu ni ta riječ nije potpuno jasna, pa nakon nekog vremena prestanemo ponavljati ime našeg hotela koje je u ovoj situaciji postalo već potpuno irelevantno. Nakon dugotrajne vrtnje mračnim ulicama uspijemo isposlovati da nas zajedno s koferima izbaci u jednoj od njih i to si priznamo kao jedan od većih uspjeha koji smo postigli otkako smo krenuli na put.  

SAVJET PLUS: Ni za živu glavu ne sjedajte u taksi, a da nije žute boje.

Foto: © Jana Krišković Baždarić

Stojimo na nekom mračnom križanju usred ničega. Nadam se, usred Queensa. Pri izbacivanju iz taksija nismo dobili potvrdu lokacije. Iza ugla iznenada projuri draga pojava zvana žuti taksi. Od olakšanja trenutno utonem u san i probudim se ispred hotela. Toliko je mračno da nemam uopće pojam gdje smo, ali gledajući natpis na hotelu pojurimo unutra. 

 Ah… američki hoteli…. prostrana soba, sve je XXL, za razliku od Pariza gdje spavate u ormaru. Ok, super vam je i u ormaru (glavno da ste u Parizu), ali nikako ne smijete doživjeti neki živčani kolaps dok ste u pariškom hotelu jer bi vas zidovi njegove sobe mogli doslovno ugušiti koliko je mala. 

 Na balkonu mi zastane dah. Preda mnom se pruža prekrasan Queensboro most (danas Ed Koch Bridge) sa svim svojim svjetlima, a preko East Rivera i otočića Roosevelt pogled puca na zgradu Ujedinjenih naroda i bliješteći istočni dio Manhattana. Nemam pojma koliko je sati, ali meni se uopće ne spava. Želim se odmah ići utopiti u svjetla preko rijeke!  

SAVJET PLUS: želite li uživati u Manhattanskom Skylineu, odsjednite u nekom od hotela u Queensu. Ono što često možete propustiti u nekom od Manhattanskih hotela jest upravo pogled koji oduzima dah – Manhattan noću.

Foto: © Jana Krišković Baždarić

Jutro. Trčim na balkon da se uvjerim da ne sanjam. Prvo jutro u New Yorku.  

Hotelski shuttle vozi nas do najbliže stanice podzemne. Da se odmah riješimo te obveze – danas nam je u planu shopping. Naime, budući da smo u New York došli sa samo jednim koferom, osnovnim odjevnim predmetima i planom da natrpamo još dva (koja ćemo tek kupiti) novom odjećom za koju smo čuli da je ovdje super jeftina – moramo to riješiti odmah prvi dan. Krećemo prema Woodbury Outlet Villageu. U Woodbury krećemo unajmljenim džipom koji je by the way bio jeftiniji od neke poderane fotelje s kotačima u hrvatskom Rent a car-uIstovremeno zanimljiva i začuđujuća činjenica. 

 Udaljujući se s gradskog asfalta, krajolik počne poprimati više zelenih površina, veće, i moram priznati vrlo lijepe kuće. Iako, ne znam zašto, preveliki prostori među njima i takoreći šumski prilazi neodoljivo me podsjećaju na američke trilere koje previše volim gledati, pa mi se ovaj krajolik proporcionalno tome i premalo sviđa. 

SAVJET PLUS: Ako ne vozite kao ja, a vozite kao Miro, unajmite auto. Nije skup i imat ćete vlastiti hop on, hop off. A ponekad će vas Manhattan toliko izmoriti da ćete se samo vozikati i fotkati kroz prozor. Ponavljam, morate biti puno bolji vozač od mene. Plus, moći ćete istražiti i lokacije izvan grada, a u njima ima stvarno super jeftine odjeće! 

Foto: © Jana Krišković Baždarić

Woodbury Outlet Village- Outlet centar u mjestu Central Valley, okruga Orange, New York. Zbog blizine New Yorka glavna je shopping atrakcija za strane turiste.  Ako niste unajmili auto, možete doći autobusom koji iz New York Cityja u Woodbury vozi svaki dan. Šuma trgovina (više od 220). Džungla. Versace, Dior, Calvin Klein, Ralph Lauren, Donna Karan, Burberry, Saint Laurent, Prada. Cijene se doslovno vuku po podu. Boli me glava. U jednom trenutku doslovno doživim mali živčani slom, jer shvatim da neću kupiti ništa. Ovaj XXL me upravo slomio. Ako tražite kaput (kao ja) imate tisuću kaputa na raspolaganju.

To je slobodna procjena – nisam dobra s brojevima pa ih je vjerojatno bilo i višestruko više. Ne vidite kaput od kaputa. Cipelu od cipela. Sve je oversized. Dok ste u Pradi shvatite kako nećete stići u Versace, a kad stignete u Versace grizete usnu jer nećete uspjeti do Uggsa. Utjehu nađem u Donni Karan u malom kutu gdje prodaju rokovnike i vrećice s printom. Kupujem rokovnik i vrećicu (u koju usput stavljam i rokovnik) dok me Miro doslovno gazi sa svojim vrećicama i oduševljeno juri od dućana do dućana grabeći  u svakom od njih barem jedan komad odjeće Tako je to s racionalnim tipovima. Mi ostali idemo doma s rokovnikom. 

Tek negdje sat vremena pred zatvaranje u mene uđe američki XXL duh i poharam sve dućane koji se trenutno nalaze u mom vidnom polju. Kao pred smrt. 

SAVJET PLUS: Očekujte XXL, prilagodite mu se i konzumirajte ga. U protivnom će vas progutati i ispljunuti negdje iscrpljene i nervozne. Amerika je XXL zemlja, uzmi ili ostavi. 

Vraćamo se prema Manhattanu. Stajemo u Lobster baru by the road kako bismo pojeli velikog raka. Rak mi uopće nije bio fin, ali uživam u atmosferi restorana na cesti u kojima kao da sjede neke izgubljene duše koje ovdje krate svoje večeri, a vjerojatno i dane i iz nepoznatog razloga posebno uživam u tom ugođaju. Valjda se ponekad volim osjećati pomalo izgubljeno i pronađeno u istom trenutku. Nešto poput antijunaka Jacka Kerouaca.

Foto: © Jana Krišković Baždarić

SAVJET PLUS: Stanite u neki bar uz cestu. Osjećaj je vrijedan konzumiranja. 

Nakon večere nastavljamo prema Manhattanu. Miro se stoički nosi s umorom dok ja hrčem na prednjem sjedalu sve do trenutka kada me probudi njegov iznenađen i uzbuđen glas. Probudi se, probudi se, vidi gdje smo! – otvorim oči i zbog količine svjetla pomislim da sam prespavala cijelu noć i probudila se u kasno jutro. Pred nama se stvorio dan usred noći. Times Square „Raskrižje svijeta“ 

Ako nije najposjećenija turistička atrakcija na svijetu, vjerojatno je najblještavija. Tu iznenadnu količinu svjetla teško da mogu riječima dočarati. Imate osjećaj kao da ste ušli u video igru. Ili, kao da ste na nekoj pozornici. Ne znam, iako Njujorčani o Times Squareu pričaju s latentnom dozom prijezira i mnogi njime prolaze ako baš moraju, ja sam se zaljubila na prvi pogled. Kao i u mnoge neobične stvari u ovom gradu. Njegove kontraste i nelogičnosti. 

Pokušavamo parkirati auto. Parking na Manhattanu? Poprilično optimistična pomisao. Prenatrpani kolnici za 2 do 3 dolara po satu na kojima nema mjesta za – čitaj: iglu, ili podzemne garaže nebodera u kojima ima nešto mjesta za 20 dolara po satu. Udaljavamo se niz Broadway i stižemo skoro do Herald Squarea gdje nekim čudom više ni sama ne znam gdje ostavljamo naš džip. Jesam li spomenula da je prosinac? Nezamislivo je hladno i nezamislivo je predbožićno vrijeme u New Yorku.

Foto: © Jana Krišković Baždarić

SAVJET PLUS: znam da je predbožićno vrijeme u New Yorku idila. Ipak, ako niste baš toliki božićni fan i fanatik, odaberite neko toplije vrijeme. Njujorška zima je ljuta i okrutna. Toliko ljuta da i ona blagdanska rasvjeta ponekad izgleda kao da vam se ruga iz daljine. 

Približavamo se robnoj kući Macy i momentalno se lijepim za izloge. U njima su prave božićne bajke poput Čuda u 34. Ulici u kojoj se upravo i nalazimo. Ne možete prestati gledati u figurice koje se vrte pred vašim očima i stvaraju božićne priče i više vam nisu zanimljive ni torbe i kaputi, vi ste očarani bajkom. 

Ipak, kad smo već tu – idem u Macy pogledati kapute. Iako je Macy tradicionalna njujorška robna kuća, vidljivo je najviše posjećuju turisti. Izlazeći iz lifta na 5. katu na koji nas je uputio ljubazni gospodin koji šeće robnom kućom, nadzire situaciju i pomaže se kupcima snaći u prostoru, dočeka me isti onaj horor koji sam ostavila iza sebe u Woodburyju. Ispred mene prostire se nepregledna „plantaža“ kaputa. I ništa osim kaputa. „Plantaža“ cipela je valjda na 4. katu. To je nemoguće puno kaputa. Okrećemo se i vraćamo u lift. Izlazimo na oštru hladnoću Herald Squarea kad podižem oči i zaljubljeno pogledam u onaj poznati natpis robne kuća Macy – Believe. Uhvatim Mira pod ruku i krenemo prema Times Squareu čudeći se golemoj količini ljudi na ulici u ovo doba noći i na ovakvoj temperaturi i nekom čudnom osjećaju otuđenosti u cijeloj toj gužvi.

Dok se drugo jutro vozimo podzemnom željeznicom, promatram ljude. Pronalazim neku ljepotu u onome što mnogi gledaju s kritikom, pa čak i porugom. Ne možeš ih izbrojati, jedva da svi i stanu, nitko nema prostora za sebe onoliko koliko bi mu trebalo, a opet u svakom od njih pronalazim individue koje u ovom dijelu Svemira imaju sebe upravo onakve kakvi jesu. Nosili jednu cipelu, ili dvije, vozili se u kanotijerici usred ljute njujorške zime, ili pjevali iz sveg glasa usred vlaka – nije ih briga hoće li ih netko čudno pogledati. A vjerujte mi, nitko ni neće. Jednostavno ih i apsolutno nije briga. Pitam se kako je moguće da u ovom prenapučenom, višemilijunskom gradu svatko ima mjesta da izgradi svoj Svemir. Koji se nekome može svidjeti, a nekome ne. Jedan mladić pleše break dance na sredini vlaka. Nitko ga ne gleda. Tip koji sjedi ispred njega čita knjigu bez naznake da ga je breakdancer u tome imalo dekoncentrirao. 

Foto: © Jana Krišković Baždarić

SAVJET PLUS: Tražite li grad u kojem možete probati ono što ste oduvijek željeli – biti svoji – New York je pravo mjesto za to. Uvrstila bih to kao jednu od glavnih njujorških atrakcija – „live and let live!“ 

New York je nepregledna džungla. Džungla u kojoj nema trgova i višesatnih ispijanja kava. New York je grad koji te goni da hodaš. Da prolaziš, da neprestano prema nečemu ideš. To je nešto što može izmoriti i najizdržljivijeg Europljanina koji je naviknuo da svako malo može predahnuti na nekom trgu uz kavicu. U New Yorku nema kavice ni trga. U New Yorku postoji kava od litre koju ćeš nositi niz nepregledne blokove i koja će ti ponekad služiti isključivo kao grijalica za ruke i baš ćeš tada shvatiti zašto mora biti toliko velika i vrela. 

Lutamo Times Squareom, penjemo se na Empire State Building, pijemo litarsku kavu i jurimo ulicama. Jedemo debele palačinke i voćnu salatu. U hodu se  izmjenjuju ulice i blokovi i s vremena na vrijeme ne razlikujete više ništa i zahvaljujete na promatračnicama u visinama njujorških nebodera kako biste s vremena na vrijeme mogli pobjeći iz šume nebodera, popeti se na stablo i uživati u pogledu. Put nas nanese na moj apsolutni njujorški favorit, komadić raja između pete i šeste avenije – Bryant Park – prekrasnu zelenu oazu okruženu ponajboljim primjercima njujorških nebodera i zgradom New York Public Library. Naručujem najveći i najšareniji muffin u maloj i šarmantnoj slastičarnici u parku. Muffin ne valja ništa, ali barem je fotogeničan pa ga ovjekovječim jednom fotkom. 

Tih dana posjetili smo sve klasične njujorške znamenitosti i ovoga puta bili pravi pravcati turisti. Nismo slijedili upute kako se ponašati kao putnik, a ne turist i druge fancy savjete, jer zašto ne bih uživala u Rockefeller centru, napravila 100 fotki s Top of the Rock-a, obilazila Kip slobode, poznate njujorške robne kuće, Guggenheim, Metropolitan i ostale muzeje? Bez obzira na to što smo posjećivali baš one znamenitosti koje slove za one koje biraju neinventivni turisti, ja sam između ostalog došla u New York kako bih otkrila ima li šanse da se moja zaljubljenost, onaj crash prema tom gradu pretvori možda u ljubav. 

Iako sam ovim putovanjem tek lagano zagrebala njegovom površinom, otkrila sam mnoge male stvari koje su mi rekle one velike o tom gradu. Neodoljivo mi je mirisao na samoću. U toj pretrpanoj košnici najrazličitijih ljudi u njemu se jasno ocrtava linija samoće. 

Foto: © Jana Krišković Baždarić

Osvojile su me sve njegove velike nepravilnosti, mane i kontrasti – blještavi sjaj nebodera koji vrijednost broje u milijunskim ciframa i ulica neposredno do njega koja izgleda kao da se nalazite u najzapuštenijem kvartu nekog bezimenog grada.  Ljepota puna krhotina. Osjećaj samoće i ujedno velike povezanosti. Osjećaj izgubljenosti u nepreglednim mogućnostima. I naposljetku samo osjećaj mogućnosti. Osjećaj da ćete na svakom uglu naići na novo iznenađenje. Ponekad dosta loše, a ponekad jako dobro. Grad miriše na sve one mogućnosti „između“. One neizgovorene. One nevidljive. One koje možete, a ako želite ćete ih i pronaći. 

Mjesto u kojem te različita lica koja susrećeš vode u najudaljenije dijelove svijeta i mjesto na kojem osjećaš da tom svijetu pripadaš. 

 I da. Rodila se ljubav. Koja traje od tada. I čeka, strpljivo čeka na novi susret  i neku našu novu priču. 

 

Foto: © Pixabay